[ Pobierz całość w formacie PDF ]

prolazio Kite~
-planinu, gdje su navrh planine poslenici zidali novu crkvicu na svetom
jezeru.
Lutonjica Toporko i devet ~
upan%0ńića
I.
Ia
etao ~
upan Jurina po svojoj prostranoj ~
upaniji, da vidi, gdje a
to ima i komu a
to treba.
Tako dospio i do jedne male rudinice. Na rudinici probilo iz zemlje devet javorića, ali im
niotkuda vode nema. Ra~
ale se ~
upanu Jurini javorići, pa on zapovjedi kmetovima, da
navedu vodu do njih. Iskopali kmetovi grabu, naveli potok onuda, pa kad voda pote%0ńe
javorićima uz korijenje, re%0ńe ~
upan Jurina:
- "Sada, javorići moji, rastite i otimajte se, kako kojemu snaga daje", i po
e on dalje. A
kako u ~
upana bijaa
e mnogo briga i velika ~
upanija, to on domala zaboravio na one
javoriće.
Dok se ~
upan tako oko javorića bavio, dotle nebom djed Neumijka prolazio. Djed Neumijka
nit se smije, nit se brije, niti nokte podrezuje, nego zori o osvitu i noćci o sutonu nebom
prolazi. Na nogama mu opanci skorohodi, a na glavi ćepica-vedrica. Opancima od oblaka
do oblaka koraca - u dva koraka nebo pro
e; ćepicom-vedricom na izvoru vodu crpe, te
a
irom po livadama rosu pola~
e. Bradom pako vjetar razmahuje, a noktima oblake para, pa
gdje treba kia
u obara. I maglu rastjeruje, da sunce ugrije i zemlju prigleda, da l' pa
enica
klije.
Tako se onog jutra djed Neumijka nad rudinom desio, te vidio, kako ~
upan brigu vodi o
mladim javorićima.
Umilit ćea
se djedu Neumijki, ako vlat na trav%0ńici ispravia
- a ako stablu pomognea
, on tebe
za brata prima. Jer njemu pre%0ńega na svijetu nema, negoli je a
uma i tratina. Njih on od
iskona sa oblaka gleda, kako su zemlju prekrile, a a
to se gdje gdjekoji dvor zabijeli, u to se
djed ne razumije, pa misli: ovo nia
ta biti ne mo~
e!
Kad on, ele, vidio, kako ~
upan pomogao javorićima, re%0ńe djed:
- "Dobra li %0ńovjeka ovoga ~
upana, gdje i na sitne javoriće gleda. Hajde da mu
pomognemo."
Te svakim danom djed Neumijka dohodio, javore rosom rosio, kia
om zalijevao, a suncem
ogrijavao. A javorići - njih devet - rasli, mili brate, krasota ih pogledati! Nego uz javoriće
porastao i deseti jedan mali grabić; te kud javori pod oblake bujaju, tud i grabić za njima
se ~
uri, ali ih malen stići ne mogaa
e.
U tome se ljeto tri puta izmijenilo, te jednoga jutra ~
upan Jurina izia
ao na kulu grada
svoga. Pogledao ~
upan Jurina ~
upaniji svojoj niz kotare i milo mu je, gdje se zeleni
~
upanija, kano kita o 
urdevu. Al kad ~
upan opazio tamo na rudini onih devet javorova,
tada jadan uzdahnuo. Bila u ~
upana tea
ka tuga na srdaa
cu, a
to mu mua
ku djecu smrt
odnosi, kano da se dua
manin na njih zarekao.
- "Mili Bo~
e! krasnih javorića! Da je meni u dvoru takovih devet ~
upan%0ńića!" uzdahne
~
upan.
Kad on ovako progovorio, al se pred njim na kuli stvorio starac. Halja mu traljava, brada
nepo%0ńea
ljana. Pogledaa
li mu bradu i haljinu, mislia
: ubogar je zadnji; ali zagledaj mu u
o%0ńi, odmah vidia
: ako ne zna, a
to ti znadea
, ali znade, a
to ti nikad znati nećea
.
- "Poa
alji, ~
upane, sluge na rudinu. Neka ti usijeku devet javorića, neka ti donesu devet
panjića. A ti pripremi devet kolijevki i naredi devet dadilja, nek zibaju panjiće od prve
zvijezde pa do pola noći. Kada bude noći o ponoći, o~
ivjet će devet panjića, i evo ti u dvoru
devet ~
upan%0ńića. A ti nemoj da ih nosia
u dvorove, nemoj da ih %0ńuvaa
ni od rose ni od
mraza. Neka momci rastu o kia
i i o suncu, jer su oni javorići, iz zemlje proklijali."
Tako djed Neumijka naredio, jer on znade, kako javorići rastu - ali, eto, ne zna, a
to su
~
upanovi dvori! Naredio on, ele, tako, i nestalo ga ~
upanu sa kule.
Odaslao istog dana ~
upan Jurina dvorskoga sa slugama na rudinu. A kad sluge posjekoa
e
devet javorića, re%0ńe dvorski:
- "Posijecite i onaj sitni grabić, bit će meni za toporia
te."
Usjekoa
e sluge grabić, te ga ponesoa
e uz javorove panjiće do dvora ~
upanova.
Kad oni do dvora, al Jelena, plemenita gospo
a, već namjestila devet zlatnih kolijevki
dvoru u perivoju. Razmjestia
e javorove panjiće u kolijevke, a dadilje stadoa
e da zibaju.
Zibale one tako, zibale, od prve zvijezde pa do ponoći. Kad bi noći o ponoći, a dadilje

askom pozaspale. Dok se one oda sna prenule, al u kolijevkama devet mom%0ńića, ko devet
rumenih jabuka.
Od prevelike radosti ne zna, kuda da se djene Jelena, plemenita gospo
a. Te kad ne smije
da ~
upan%0ńiće u dvor nosi, a ona zapovjedi, da se razastre devet svilenih a
atora, da brane
djecu od mraza i pripeke.
- "Gdje su ikad djeca u ~
upana rasla, da ih obnoć rosa rosi, a obdan da ih sunce pali?
Drugo ti je javor na rudini, a drugo jesu ~
upan%0ńići u dvoru ~
upana!" umovala Jelena,
plemenita gospo
a.
Joa
iste noći doa
ao djed Neumijka, pa se u perivoj nadglednuo. A kad opazio onih devet
a
atorova, odmah svemu ljuto zamjerio. Mrsko je djedu sve, a
to je naredio! Od iskona
gleda, gdje se bijeli tanko platno na tratini, pa eto joa
ni tome nije pravo priviknuo: sve
dvoumi, kada ~
ene gdjegod platno prostrijea
e. A sada ti ni za ~
ivu glavu pod a
ator uljezao
ne bi, pa joa
pod takve a
atore: svilene, vezene!
- "Uludo potratih devet javorova", razljuti se djed Neumijka. - "Laka
e bih ti pola a
ume
po~
upanio, nego jednog ~
upan%0ńića na rosu iznesao."
Ode djed, i kako ode, tako nije via
e k ~
upan%0ńićima ni dohodio. A kako ~
upan%0ńiće one prve
noći rosa ne orosila, tako im glave gole, lise, ostale. Nu lahko je u dvoru ~
upanovu za
golotinju! Mom%0ńićima u%0ńinia
e svilene kalpake, kako se ćelava glava ne bi vidjela. A djeca
stala rasti i bujati, raduje im se sva %0ńeljad u dvoru. Samo ima - kuku lele! - jedna crna
dua
a, koja im se ne raduje.
II.
Kad ono sluge sa dvorskim donijeli panjiće, te kad ih u kolijevke razmjestili, ostao tanaa
nji
grabić.
Uze dvorski grabov panjić, te ga baci starome drvodjelji, koji se tamo uz ostalu %0ńeljad
nahodio.
- "Od njega ćea
mi toporia
te izdjeljati", - re%0ńe dvorski. "Nemoj da ga izmijenia
, nevoljo
stara, poznat ću ga po ovom srcu crvenomu."
Kad drvodjelja stigne do svoje kolibe i donio grabov panjić, pripovjedio on ~
eni svojoj, a
to
je bilo u dvoru ~
upanovu. Baka sve dobro razumjela, a kad razumjela, nea
to smislila. Nia
ta
ne re%0ńe, nego ode u kolibu, iznese korito na mjese%0ńinu, nastre u njega krevetac od slame,
polo~
i onaj grabov panjić u korito, te stane zibati. Ziba baka, ziba, i sve gleda u onaj panjić
u koritu, dok joj se o pola noći o%0ńi zamaglile. 
asak dremnula baka, a kad se trgnula od
sna, ono u koritu sitan mom%0ńić le~
i: malea
an kao ruka, tanaa
an kao a
ipka.
Za%0ńudi se baka %0ńudu golemome, te poleti u kolibu po drvodjelju. Kad oni do korita, a
mom%0ńić progovori:
- "Ne nosi me, bako, u kolibu. Ostavi me na ledini i na mjese%0ńini, da mi rosa krijepi
veri~
ice, da mi noćca hladi ruke i no~
ice."
Ne mogu baka i drvodjelja da se nagledaju mom%0ńića i da se naslua
aju, gdje onako sitan
tako mudro zbori. Milo im je do neba; %0ńini im se, srce im o~
ivjelo. I ostavia
e ga, kako
mom%0ńić za~
elio, u koritu na ledini i na mjese%0ńini. Te kako one noći, tako svake naredne
baka korito sa djetetom na ledinu iznosila.
A djed Neumijka svake noći mom%0ńiću dohodio: i po mjese%0ńini i na ljutom mrazu, i u tihoj
noći, i na buri i na vjetrini - uvijek s mom%0ńićem razgovore vodio. - Baka pako maloga
Toporkom nazvala, jer je od onoga grabića trebalo da bude toporia
te. I sve bi dobro bilo,
samo se drvodjelja ljuto zabrinuo:
- "A a
to ću jadan sad za toporia
te?"
Znao je drvodjelja, da je dvorski %0ńovjek naprasit i zao, a znao je i to, da ovakva grabića sa
takvim srcem crvenim via
e naći ne mo~
e.
Stali, eto, ~
upan%0ńići rasti dvoru u perivoju, a Toporko u bake i drvodjelje. Samo je razlika
golema kako rastu ~
upan%0ńići, a kako Toporko.
%7ńupan%0ńići jedri i rumeni, bujali toliko, te će zamalo ocu do pojasa segnuti. A Toporko u
bake sitan, tanak i garav, a tvrd, rekao bi tko: ovo ti je crni %0ńavlić, triput prekovan. [ Pobierz całość w formacie PDF ]